Nacionalni park Durmitor po mnogima je sinonim za pravi raj. Smješten u unutrašnjosti Crne gore, između kanjona rijeke Tare i Pive područje planine Durmitor obilježeno je fascinantnim stjenovitim vrhovima od kojih je čak četrdeset i osam iznad 2000 m, s najvišim Bobotovim kukom (2523 m). Očaravajući prizori planine Dinarida bili su dovoljan razlog da se uputimo u novu planinarsku avanturu. Godišnji smo kao i uvijek proveli aktivno, a ovaj put prošli smo 2200 km kroz prekrasan brdoviti Balkan koji nas je zaista oduševio.
Nakon duge vožnje zaustavljamo se te noćimo u Žabljaku, malenom planinskom gradiću koji se nalazi u srcu Durmitorskog kraja. Pored nesvakidašnje raznolikosti i iskonske ljepote prirode, posebnim ga čini i činjenica da svojom nadmorskom visinom od 1456 m nosi titulu najvišeg naseljenog mjesta na Balkanu. Ako planirate na Bobotov Kuk ili neki obližnji vrh, Žabljak je idealan odabir za smještaj ali svakako predlažem da rezervirate unaprijed radi gužve – pogotovo ljeti.
START
Iz Žabljaka vozili smo se oko 15 km do prijevoja Sedlo (1863 m) koje je ujedno bila i početna točka našeg planinarskog izleta. Cesta za gore je u super stanju i na prijevoju ima dovoljno mjesta da parkirate automobil. Pored se nalazi mjesto za plaćanje karte za ulaz u NP koji iznosi 3 eura po osobi. Uspon je moguć iz više pravaca, a mi smo odabrali rutu: Prijevoj sedlo- Uvita Greda- Zeleni Vir – Bobotov Kuk. Vrijeme trajanja ove staze ovisi o vašoj kondiciji – naravno, ali nama je s laganim hodom i pauzama trebalo oko 7 h. Staza je super označena i gotovo sam sigurna da ne možete zalutati.
Sam početak uspona je blag, a staza vodi preko prekrasnih travnatih površina. Uživali smo u pogledima koji nas okružuju i upijali ljepotu oko sebe. Putem smo sreli pastira s puno ovaca koje su nam prelazile preko puta. Pastir je šetao sa svojim šeširom i štapom, bez vode. Izgledao je kao da je u pravoj formi i kao da je ova dolina njegov dom. Rekao je da svatko tko korača durmitorskim putevima – mora na vrh Bobotovog Kuka. I on je bio nekoliko puta te nam je ispričao priču kako je Bobotov Kuk planinarima i alpinistima omiljeni i najpopularniji među vrhovima naših planina te da se nekad zvao Ćirova Pećina po lovcu iz Žabljaka, a zatim je zanimljivo ispričao cijelu priču – legendu o Bobotovom Kuku. Nastavljamo dalje i bez većih napora stižemo do udoline Surutka gdje se nalazi oznaka za izvor pitke vode. Voda nam je bila pravo osvježenje, a dobro je da se opskrbite i prije odlaska na sami vrh jer uz to što je uspon strm nema ni trunke hlada. Što idete više gore zrak je rjeđi te sunčeve zrake jače pa svakako vodite računa o zaštiti protiv sunca.
Nastavljamo dalje i dolazimo do prevoja sa kojeg se pruža fantastičan pogled na Šarene pasove i Samar, kao i na sam Bobotov kuk. Vrhovi djeluju vrlo moćno i totalno me resetiraju od svih briga. Osjećam uzbuđenje i adrenalin s dozom strahopoštovanja. Obožavam taj osjećaj i zbog njega se uvijek i vraćam u planine.
Spuštamo se po puteljku 100 m dalje i dolazimo do Zelenog vira (2.028 mnm) koji se nalazi u podnožju samog Bobotov Kuka. Ovdje je super za pauzu prije strmog uspona. Sjeli smo, uhvatili hlada i naravno umočili noge za pravo osvježenje, a Petar je jedva čekao da se osvježi kupanjem pri povratu s vrha, a nakon toga zaključio je da svaki vrh treba imati svoje jezero 😀
Od Zelenog vira počinje pravi uspon na Bobotov kuk. Uspon je doista strm i naporan, ali svaka kapljica znoja će se isplatiti, vjerujete mi. Staza vodi preko sipara, kamenih površina, žljebova i stjenovitih kaskada te svakako treba biti vrlo oprezan, a ako se bojite visine bolje ne gledajte dolje – samo ispred sebe jer litice bi vas mogle prestrašiti.
Uska staza vijuga do samog vrha. Na ovom dijelu staze treba biti dodatno oprezan i koncentriran, a za dodatnu sigurnost koristi se sajla. Ovdje zna nastati gužva jer planinari dolaze iz oba smjera te svakako treba biti strpljiv. Zanimljiva je činjenica da nitko nema pojaseve, niti kacige. Vjerujem da bi recimo u Sloveniji na ovakvom smjeru svi bili kompletno opremljeni. Strmim puteljkom nastavljamo prema vrhu, a dodatnu energiju daju ljepote koje se svakim korakom sve više ukazuju.
I napokon smo stigli na doista poseban vrh. Pogled je fantastičan u svim smjerovima. Ni jedna fotografija ne može dočarati ono što ćete vidjeti i osjetiti na vrhu Bobotovog Kuka. Kad jednom otkrijete durmitorske vidike koji ostavljaju bez daha i prazne glavu lako ćete samom sebi obećati povratak u taj idilični kraj. I za kraj, imajte na umu da je Durmitor najljepša, ali i najsurovija crnogorska planina, zato dobro se pripremite, a za sva pitanja i dodatne savjete slobodno mi pišite.
ANNA SOLDO DUČIĆ 